Viola

Izvor: Neciklopediju
Skoči na: orijentacija, traži

Viola je vrlo čudno oblikovan komad drveta koji mnogi zamjenjuju s violinom, iako se zapravo uopće ne radi o glazbenom instrumentu. Proizvodi neobične zvukove, koje je vrlo teško opisati riječima. Opis zvuka viole stoljećima je muzikolozima bio veći problem nego guzni svrab, no na kraju se ipak uspjelo doći do koliko-toliko smislenog opisa. Dakle, viola zvuči kao postariji tenor kojeg već 3. dan muči proljev, i povrh svega se testisima nasadio na hrapavu dasku punu ivera. Ljudi koji se bave violom (previše bi bilo nazvati ih sviračima) pokazuju još čudnije osobine. Velikom većinom su regrutirani iz redova violinista. Radi se o pojedincima koji su bili pomalo muzikalni, ali su imali slušne sposobnosti mrtvog štakora, smisao za ritam 100-godišnje maloumne babe iz Fučka pokraj Sinja (sorry, Mande) i virtuoznost istrunule drvene klade.

Skladbe[uredi]

Što se tiče skladbi za solo violu, sve tri su nastale u vrijeme kad su njihovi skladatelji bili već u poznijim godinama i imali laganih problema sa spolnom moći (u baroku), shizofrenijom (klasicizam) i uživanjem opijuma (romantizam). Orkestarske dionice viole se pišu da bi partitura izgledala zanimljivije i da bi orkestar bio veći. Naravno da dionica viola neće ni na koji način pridonijeti volumenu zvuka cjelokupnog orkestra, nego se radi o vizualnom dojmu veličine, odnosno - optičkoj varci. Veći broj članova orkestra će publiku uvjeriti da se radi o vrlo kompliciranom djelu, što nije teško, jer se publika sastoji od hrpe napuhanih skorojevića koji se na koncerte dolaze pokazivati i možda malo odspavati. Svu ljepotu zvuka ovog predivnog, ali zanemarenog instrumenta svijetu je otkrio Thompson kad je snimio cijeli album glazbe za gusle prerađene za violu.

Ugodba ilitiga štimanje[uredi]

U literaturi se navodi da se viola štima ovako: a1-d1-g-c, počevši od najviše žice prema najdonjoj. U praksi nikad nije zabilježen takav način štimanja, nego se koristi tkz. "viola" štimanje, gdje sve 4 žice (ili koliko već) trebaju biti naštimane na istu visinu. Violisti tako postupaju zato što ne mogu čuti kvintu. Doduše, ne čuju ni primu tako da se ne znaju dobro naštimati ni na "viola" način. Posljedica "viola" štimanja je katastrofalna ružnoća i iznakaženost. Naime, kad dublju žicu pokušavaju naštimati na visinu tanje, ova dublja često pukne i ošine ih po licu. To je razlog zašto violisti izgledaju ružnije čak i od kontrabasista.

Zanimljivosti o violi i violistima[uredi]

Violisti su vrlo specifični po svojem odnosu s dirigentom. Naime, oni ne samo da ga nikad ne gledaju, nego su i vrlo sumnjičavi oko toga postoji li on uopće. Prema posljednjim statistikama, više violista vjeruje u Djeda Mraza nego u dirigenta.